Jedna od najuzbudljivijih fotografija koju je snimio Saiful Huq Omi je beba. Držana u mreži, poput ribe, koja visi s udice visoko iznad kreveta. Na krevetu su zavežljaji tkanine gurnuti do njegovih rubova, pojas promiče kroz središte i, na prvi pogled neopaženo, revolver počiva na jastuku. Beba se prevrnula na trbuh, lica pritisnuta o mrežu; on urla. Ovo je dijete Rohingya, rođeno u Maleziji, i ilegalni imigrant poput njegovih roditelja. Kad roditelji idu na posao, djeca se zbog sigurnosti drže u ovim ljuljačkama, kaže Omi.
Čini se da je njegova slika zore osvježavajući kontrast. Iza oblaka i po raščupanoj zemlji izlazi sunce s obećanjem novog dana. Siluetiran čovjek stoji na horizontu i pokazuje daleko. Omijeve slike otkrivaju njihova značenja u obrocima, a gledatelju koji gleda na trenutak u ovaj prekrasan krajolik postaje mu sve mračnije. Pogled privlače prevrnuti i zanemareni čamci u prvom planu i gusti crni oblaci koji se prelijeću preko okvira. Čini se da je priroda progurala tlo. Fotografija sada izaziva samoću i strah. Čovjek u centru izbjeglica je Rohingya iz kampa u Cox's Bazaru u Bangladešu; pokazuje prema svom domu s druge strane rijeke Naf, koja dijeli Burmu i Bangladeš. Tijekom snimanja rekao je Omiju: Preko rijeke Naf je moj dom. To je dvije milje, ali za mene, izbjeglicu bez putovnice, to je kao dva milijuna milja. Moja majka je tamo. Kako se osjećate kad znate da je vaša majka udaljena 30 minuta od mjesta na kojem stojite i da je više nikada nećete moći vidjeti?
Omijeve fotografije otkrivaju šokantnu stvarnost o Rohingyama. Jedna od najprogonjenijih etničkih skupina u svijetu, prema Ujedinjenim narodima, Rohingya tvrdi da potječe od arapskih trgovaca. Oni su dio Burme - uglavnom države Rakhine - više od 100 godina, ali im je Zakon o državljanstvu iz 1982. oduzeo nacionalnost, učinivši ih ilegalnima u vlastitoj domovini.
Otkad je Burma započela svoj prijelaz u demokraciju 2011. godine, nakon desetljeća pod huntom, sektaško nasilje između Rohingya, muslimanske manjine, i dominantnih budista u zemlji dobilo je razmjere genocida. Tisuće Rohingya bježi u Indoneziju, Bangladeš, Tajland i Maleziju - preferirajući neprijateljstvo u zemljama koje ih ne žele nasilnom smrću kod kuće - na trošnim brodovima kojima upravljaju trgovci ljudima. Poznati su kao brodski ljudi Azije, ali za razliku od svojih sirijskih kolega koji plove prema Europi, Rohingya je svijetu malo poznata.
Omi (35) sa sjedištem u Daki, koji sebe naziva foto-aktivistom, a ne fotografom, bori se protiv globalnog neznanja o Rohingyama dokumentirajući zajednicu slikama koje su dobro istražene, ali i estetski uvjerljive. Snimao je za međunarodne medije, izlagao svoje slike u galerijama u Zimbabveu, Rusiji, Japanu i Bangladešu te govorio na forumima diljem svijeta - bio je dio Žena u svijetu u Delhiju, međunarodnog samita o feminizmu u današnjem svijetu. Sljedeće će godine objaviti dvije knjige o Rohingyama, kao i izlagati u Indiji.
Član Visokog povjerenstva za izbjeglice Ujedinjenih naroda (UNHCR) 2009. godine pozvao ga je u posjet kampu Rohingya u Kutupalongu, u blizini Cox's Bazar, ribarskog lučkog grada u Bangladešu, gdje je 32.000 izbjeglica živjelo u mračnim uvjetima. Isprva je to bio slučajan posjet, a ja sam proveo 10-15 dana razgovarajući s ljudima i slušajući ih, kaže. Njihovi su narativi bili o prijateljima i obitelji ubijenim ili ostavljenim u Burmi te o silovanjima, ubojstvima i pljačkama koji su bili dio državnih pogroma kako bi ih se izbrisalo. To je pokrenulo osobno sjećanje, rekao je. Dio Omijeve obitelji živio je kao izbjeglice u Indiji tijekom rata u Bangladešu 1971. Pola članova njegove obitelji zaklali su u Chittagongu biharijska i pakistanska zajednica tijekom rata 1971., kaže on. Rođen je 1980. godine u kućanstvu s ožiljcima.
Omi je tijekom monsuna pucao u neovlaštene kampove Rohingya u Bangladešu i okvir napunio kolibama od vreća, štapova i slame te zemljanim putem koji se otapao u kišnici. U Maleziji 12-godišnjakinja drži fotografije dviju djevojčica koje je njezina majka morala ostaviti u Burmi.
Na drugoj fotografiji, čovjek leži gol na prostirci s licem izvan okvira i rukom koja pokriva prepone. Plastične cijevi vezane su mu oko struka poput kabela i pričvršćene na drenažnu vrećicu. On je radnik iz Rohingye koji se susreo s nesrećom i sada mu treba operacija mokraćnog sustava-no njegovom 12-godišnjem sinu dijagnosticiran je rak krvi i ima novca za liječenje samo jednog od njih. Kad se fotograf bavi problemom kroz neko vrijeme, on podiže običan rad na drugu razinu. Prva stvar na Omijevim fotografijama je koliko su njegovi subjekti ugodni s njim. Otvorili su mu svoje domove i rane. Ovo je velika stvar jer je fotografu potrebno mnogo rada kako bi uspostavio tu razinu povjerenja s izbjeglicama, kaže Poulomi Basu, fotograf-pripovjedač iz VII programa mentorske agencije za fotografije.
Omi nikad nije želio biti fotograf. Studirao sam telekomunikacijski inženjering na Sveučilištu Dhaka, ali snovi o sretnoj obitelji i poslu od 9 do 5 bili su mi premali. Htio sam studirati snimanje filma na FTII, Pune, ali kad sam uzeo kameru, shvatio sam da više nikome ne odgovaram, kaže. Obučavao se u Pathshali u Dhaki, pod vodstvom poput Shahidul Alama. Njegov prvi projekt bio je Heroes Never Die, u kojem je pratio žrtve političkog nasilja u Bangladešu između 1989. i 2005. Policija ga je napala (kao što su to činili dok je bio lijevi studentski aktivist na fakultetu), bio je zatvoren, njegova knjiga isto ime (objavljeno 2006.) bilo je zabranjeno i njegove fotografije nikada nisu bile izložene u Bangladešu. Život u brodogradilištu dokumentira radno mjesto u Chittagongu koje je u posljednjih 20 godina ubilo 400, a teško ozlijedilo 6000. Od 2009. Omi prati priču o Rohingyama kroz Burmu, Bangladeš, Maleziju i Veliku Britaniju (gdje zajednica Rohingya živi u Bradfordu), a sljedeće godine planira snimiti zajednicu u Indiji.
Mogu nastaviti govoriti o svojim iskustvima u kampu Rohingya, ali želim početi s ljubavnom pričom, rekao je na summitu Žena u svijetu. Fotografirao sam u Kuala Lampuru, išao od jedne do druge kuće i završio s ovim sretnim parom. Kao i svaki fotograf koji se bavi ljudskim pravima, fotografiramo stvari koje su neugodne. Zbog sebe, jer sam se cijelo vrijeme osjećao tužno, počeo sam razgovarati s parom i fotografirati ih, dodao je. Počeli su razgovarati. Taj mi je čovjek rekao da poznaje tu djevojku dok je bio u Burmi. Prvo je otišao u Maleziju i čekao da mu se djevojka pridruži. Kad je momak stigao u Maleziju, znao je vrlo dobro kako je to putovanje. Sam sam potajno snimao čamce trgovaca ljudima koji su imali kaveze u koje bi žene tjednima odvodili i silovali. U jednom je trenutku ovaj par morao odlučiti žele li biti dovoljno zajedno kako bi riskirali da će biti silovana, kaže Omi. Priča koja je započela fotografijama para kako zajedno sjede i odlaze u kina progonila bi ga do kraja života.
Omi, dobitnik niza nagrada, All Roads National Geographic Award, kao i stipendije fotografa u nastajanju od Instituta za otvoreno društvo, prisjeća se jednog jutra 2012. godine kada je fotografirao u Cox's Bazaru. Bio sam na obali kada su zaštitari pronašli 139 ljudi, koji su pokušali preko noći iz Burme ući u Bangladeš na pokvarenim brodovima. Htjeli su zaštitu i azil, ali zemlja je odlučila zatvoriti svoje granice, kaže Omi. Vlada je naredila da se Rohingya potisne, bilo u ruke ljudi koji su ih progonili, bilo u more. Kad je ovo objavljeno, ljudi koji su čekali na pristaništu počeli su plakati. Počeo sam fotografirati i snimati ljude koje bi masovno pogubili za nekoliko sati, kaže Omi. U obračunu koji je uslijedio, 132 od 139 ljudi je poginulo. Gurnuti su natrag u more iako je vlada znala da će vjerojatno svi umrijeti. To je snimljeno i objavit ćemo ga sljedeće godine. Nadajmo se da će svijet vidjeti, kaže Omi.