Susjedski sat: U razgovoru s Kishwar Naheed

Pakistanska feministička pjesnikinja Kishwar Naheed o svojoj pjesmi koja je postala himna za ženska prava, izazovna tradicija i lekcije koje Indija može naučiti od Pakistana.

Kishwar Naheed na predstavljanju knjige u Delhiju.Kishwar Naheed na predstavljanju knjige u Delhiju.

Godine 1983. grupa od oko 200, uglavnom žena, marširala je pred Višim sudom u Lahoreu s peticijom protiv Zia-ul-Haqovog Zakona o dokazima koji je ograničio ženska prava. U prvom planu bio je vodeći feministički pjesnik u zemlji Kishwar Naheed. Jedva smo prošli nekoliko koraka kad nas je policija zaustavila lathisom. Polovica nas sletila je u bolnicu, ostali u zatvor. U novinskim izvješćima koja su izašla sljedećeg dana samo se malo spominjao naš prosvjed i puno je prostora dano mišljenju maulvisa o njemu. Maulvis je izjavio da zbog našeg učinka naši nikahi (brakovi) sada stoje poništeni, da više nismo u krilu islama. Rekla sam svom mužu, chalo aaj se tum azaad huye (sad si slobodan čovjek), kaže Naheed kroz smijeh.



No, suzbijanje je odgovorno za davanje ženama u Pakistanu najveće himne: Yeh hum gunahgar auratein (Mi grešne žene). Napisana kao odgovor na događaj, pjesma je bila poziv na prkos: Ye hum gunahgar auratein hein/Jo ahl-e jabba ki tamkinat se/Na rob khaayein/Na jaan bechein/Na sar jhukaayein/Na haath jodein (To smo grešni žene/ koje nisu zadivljene veličinom onih koje nose ogrtače/ koje nam ne prodaju živote/ koje ne saginju glavu/ koje nam ne sklapaju ruke).



Više od 30 godina kasnije, nastavlja se recitirati ne samo u Pakistanu, već i na potkontinentu. Postala je himna za žene, i dalje se pjeva na fakultetima i sveučilištima u cijeloj zemlji. To je svugdje relevantno jer se žene posvuda iskorištavaju, kaže Naheed u Delhiju za objavljivanje svoje nove zbirke pjesama Mutthi Bhar Yade'n.



Naheed je, zajedno s kolegama književnicama Fahmidom Riaz, Zehrom Nighah i pokojnom Parveen Shakir, formirao strašan kvartet, čija su djela poprimila patrijarhalne i vjerske dogme, dajući glas zabrinutostima i tjeskobama žena. Dok je Naheedova pjesma Anti-clockwise govorila protiv nasilja u obitelji, Grass Like Me koja ženu uspoređuje s travom i želju muškarca da pokosi oboje, bila je proslava otpora. No, ni zemaljska ni ženska želja za očitovanjem života ne umire/Poslušajte moj savjet: ideja o pješačkoj stazi bila je dobra, napisala je. Suština Anti-kazaljke na satu je da joj možete slomiti udove, glavu, ali je ne možete spriječiti u razmišljanju. To je najveća opasnost za moj um, kaže ona.

Feministička pjesnikinja, spisateljica dječjih knjiga, državna službenica, radijska voditeljica-75-godišnja Naheed nosila je mnoge šešire. S zaslugom više od 10 svezaka pjesama, Naheed, koja je dobila Sitara-e-Imtiaz, najveću pakistansku nagradu, za svoj doprinos književnosti, promijenila je mnoge tradicije-i na poslu i kod kuće. Bila je jedna od prvih pakistanskih pjesnikinja koja je praznim stihom napisala na urduu. Nisam svjesno odlučio da ovo napišem praznim stihom ili da ovo bude ghazal. Biram oblik koji odgovara toj misli, kaže ona. Naheed može birati različite oblike, ali nikada nije dovela do skretanja s fokusa. Nije mi problem nazvati se feminističkom pjesnikinjom. Ali da, mislim da muški pjesnici u Pakistanu nikada nisu stvarno ocijenili i kritizirali djela pjesnikinja na smislen način. Pišem o onome što vidim, kaže ona.



što je crnogorično drvo

Kao sedmogodišnjak koji je odrastao u Bulandshaharu na UP-u, Naheed je bio svjedok nasilja koje je izbilo nakon podjele i koje je često napadalo žene. Toliko sam toga vidio kao dijete. Nasilje, krvoproliće, kaže ona.



Njezin otac koji je vodio transport u UP -u, dvije godine kasnije migrirao je u Pakistan. Tamo, bez kuće i oskudne zarade, obitelj se borila za kraj. Naheed je u međuvremenu morala voditi vlastite bitke. U početku sam učio kod kuće. Knjige su mi bile stalni saputnici. Bio sam jako mlad na poeziju. Moja je majka vjerovala da djevojka treba učiti samo do srednje škole. Morao sam se boriti za odlazak na fakultet. Nakon toga je i moja starija sestra otišla na fakultet, kaže Naheed. Na fakultetu na kojem je studirala ekonomiju Naheed je osjetila slobodu, ali je pazila da je ne ugrozi. Otišao bih na druge fakultete raspravljati. Skinula bih burku i strpala je u torbu te je ponovno nosila prije povratka kući, kaže ona. Potraga za obrazovanjem još uvijek nije jednostavna za mnoge u Pakistanu, u nekim je slučajevima potpuno opasna.

Woh jo bachiyon se dar gaye, napisan nakon napada na Malalu Yousafzai i na stotine škola za djevojčice u Swat -u, bilježi njezin bijes i tjeskobu. Putovao sam u Swat i vidio izazove s kojima se djevojke suočavaju u pokušaju učenja. Vidjela bih te djevojke izvan slomljenih škola koje su brišljivo brisale svaku ciglu svoje škole jer su osjećale takav ponos i ljubav prema svojoj školi, kaže ona. Naheed, koji je bio u državnoj službi, bio je generalni direktor pakistanskog Nacionalnog vijeća za umjetnost. Za vrijeme Zia-ul-Haqovog mandata kada je postojala zabrana plesa, slikanja i glazbe. Spustio se na umjetnost i zbog toga nisam ostao bez posla dugi niz godina. Puno sam putovao po zemlji, uglavnom po selima. Svi su gradovi obično kozmopolitski, ali u selima vidite stvarni život, kaže ona.



Naheed sada vodi svoju vlastitu nevladinu organizaciju, Hawwa, koja se specijalizirala za vezenu odjeću žena u ruralnom Pakistanu. Ima još toliko toga za učiniti i sve što nas (Indiju i Pakistan) zanima je borba. Ne možete promijeniti susjede. Aap ne lad ke bhi dekh liya, kya hua? Imamo toliko problema. Nema škola za djevojčice. U oba naroda ne učimo dobro povijest, ne učimo dobro zemljopis. Također osjećam da djevojke u našim zemljama ne prepoznaju u potpunosti moć obrazovanja. Djevojke postaju liječnice, ali će prestati raditi ako im muževi to kažu. Više od žena, naše muškarce treba emancipirati, kaže Naheed, odjevena u crnu kurtu koju su izvele žene koje je njezina organizacija obučila za tkalje.



S pogledom na ono što se događa u svijetu oko nas, Naheed je pratila diskurs u Indiji o nedavnim događajima. Dakle, kad bi morala pisati o tome, što bi rekla? Pa, ono što želim reći najbolje je rekla Fahmida Riaz u svojoj pjesmi prije nekoliko godina: Tum bilkul hum jaisey nikley/ab tak kahan chhupe the bhai/voh moorkhta, voh ghaamarpan/jis mein hum ne sadi ganwai/aakhir pahunchi dwaar tumhaarey/arre badhai bohot badhai (Ispostavilo se da ste bili baš poput nas; Gdje ste se skrivali svo ovo vrijeme ?; Glupost i neznanje u koje smo se valjali čitavo stoljeće konačno su stigli na vaše obale, čestitamo!). Ove probleme smo trpjeli još od vremena Zia-ul-Haqa, ali sada se i vi s tim suočavate. Nekada smo mislili da ste liberalni i sekularni - i to ste vi, ali postoje ljudi koji su preuzeli scenu. To je pogrešno. To neće biti dobro za novu generaciju, kaže Naheed.