'Zanati se tiču ​​samopoštovanja i načina života'

Uoči Nacionalnog dana ručnog rada, 7. kolovoza, vodeći ljudi iz industrije raspravljaju o putu naprijed, kampanji Smriti Irani na društvenim mrežama i blagu koja je indijska tekstilna industrija

nacionalni dan ručnog rada, Dasktar, Dasktar mela, Dasktar Delhi, sajam ručne izrade, sajam zanata, sajam obrta u Delhiju, sajam ručnog rada, industrija ručnog rada, vijesti iz Delhija, vijesti iz IndijeLaila Tyabji u Dastkaru u Delhiju (Express Photo by Amit Mehra)

Laila Tyabji provela je više od tri desetljeća radeći zajedno s obrtnicima u Gujaratu, Biharu i Rajasthanu. Svojim radom Tyabji (69) je pokušala izgraditi vezu između tradicionalnih zanata, našeg civilizacijskog identiteta i održivosti sredstava za život. Uoči Nacionalnog dana ručnog govora, govori o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti industrije.



Dasktar ste postavili 1981. godine. Recite nam nešto o putovanju.



Kad smo nas šestero postavljali Dastkar, nismo ni zamišljali učinak koji bi to imalo na naše živote i živote drugih. Gledali smo kako su se obrtnici iz 'Kalluine žene' transformirali u Raeesan, Rameshwari ili Kalawati. Sposobnost izrade proizvoda ljepote vlastitim rukama i mogućnost uvažavanja i novčanih beneficija značajno je promijenilo živote. Zanati se ne odnose samo na lijepe i skupe predmete, već i na način na koji se živi i na samopoštovanje. Doznali smo za žene u Biharu koje su 20 godina bile zatočene kao robinj za 500 rubina koje su predile tussar svilu. Razgovarao sam o tome s autoricom Gitom Mehta, koja je rekla da bismo jednostavno trebali izračunati i dati im autorske naknade za svoju nadolazeću knjigu. Rijeka Sutra (1993). Zajmovi su isplaćeni, ženama smo omogućili da nauče tkanje, a ne samo predenje, a od Bhagalpuri tussar sarisa napravili su vrhunski proizvod.



Može li se ikada premostiti udaljenost između života osiromašenih tkalja i skupih, cijenjenih proizvoda koje proizvode?

Ono što smo mi u nevladinom sektoru mogli učiniti je riješiti vrlo mali dio problema. No, mikro uspjesi su lekcije za veći sektor. Prvo, trebaju nam pravi brojevi. Prema državnim statistikama, postoji 14 milijuna obrtnika, dok je naša procjena veća od 25 milijuna, ako uključimo i one koji pomažu svojoj umjetnosti. Vlada ne može samo ući u Banaras i najaviti veliki marketinški plan ili velike hale za ručne radove. Moraju im staviti na raspolaganje sirovine ili pamuk/svilu - mora se riješiti kredit na način na koji žele primiti (potrebno je više jasnoće). Ne radi se samo o tome da krenete istim putem kojim biste išli s velikom industrijskom proizvodnjom. Indijski obrtnici i tržišta za nju su višeslojni; moramo ih koristiti kao snage i pristup velikom klasteru nije uvijek odgovor. Pitanja sirovina ručnih radnika blisko su povezana s poljoprivrednim pitanjima u našoj zemlji. Bilo bi dobro da vlada zajedno razmisli o obojici.



Gandhi je ručnim radom putem khadija pokrenuo središnju temu naše slike o sebi, a kasnije je Indira Gandhi održala ideju ponosa u ručnim materijalima živu kao izjavu. No, to nije bilo dovoljno za održavanje zdravlja ručnog rada.



Do 60 -ih godina ručni radovi, posebno ručni, imali su emotivnu vezu s indijskim identitetom. Zatim, od 70 -ih do 90 -ih, kada smo prestali biti zatvorena zemlja, bilo je prirodno da ljudi žele promjene. Naši časopisi, TV serije i kino počeli su davati prednost drugoj estetici. Čak su i tada Gandhijeve žene nosile ručni rad, a filmski glumci poput Smite Patil, Shabane Azmi i Sharmile Tagore nosili su sarije. Ali oštra poruka koja je sada stigla putem masovnih medija bila je da ste behenji ako nosite sari. U zapadnjačkoj odjeći nema štete, no podlegli smo gledanju na vlastite majstore i odjeću kao na inferiorne te smo čeznuli za plastičnom obućom ili sintetičkom odjećom.

Ručno izrađeni proizvodi i njihovo održavanje su skupi. Nije li nepravedno očekivati ​​da će ljudi za to toliko platiti?



Naravno. Ali možemo učiniti oboje i trebamo donijeti neke praktične odluke, poput dopuštanja da mlinarska tkanina opskrbi većinu potreba u zemlji poput naše. Žalosno je to što u vladi nema nikoga tko je dovoljno strastven ili dovoljno obrazovan da maštovito krene naprijed. Indiju vide kroz prizmu ‘razvijanja’ i ‘razvijenosti’. Uz sve to, indijska snaga uvelike je obezvrijeđena. U Indiji imamo veliki nedostatak radnih mjesta, pa moramo oživjeti interes za vještine koje već imamo i učiniti ih održivima, plaćenima i cijenjenima. To će promijeniti način na koji ruralna Indija funkcionira.